Lavoslav (krsnim imenom Leopold) Ružička rođen je u Vukovaru 13. rujna 1887. Nakon očeve smrti 1891. s majkom i mlađim bratom Stjepanom odlazi u Osijek gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju.

Kemiju je studirao na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu, u Njemačkoj, i stekao zvanje doktora znanosti pod mentorstvom profesora Hermanna Staudingera, osnivača makromolekularnih znanosti. Kad je Staudinger 1912. izabran za profesora na Visokoj tehničkoj školi u Zürichu (ETH), Ružička mu ondje postaje asistent. Nakon razlaza sa Staudingerom surađuje neko vrijeme s kemijskom industrijom, 1918. postaje privatni docent na ETH, a 1923. titularni profesor, ali bez stalne plaće. U razdoblju od 1927. do 1929. radi kao profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu (Nizozemska). U Zürich se vraća 1929. na mjesto profesora organske kemije na ETH. To je početak najuspješnijeg dijela njegove znanstvene karijere.

Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. za svoj rad na istraživanju polimetilena i viših terpena te za istraživanje spolnih hormona. Nagrada, koju je dijelio s kemičarom Adolfom Butenandtom, uručena mu je, zbog početka Drugog svjetskog rata, u Zürichu. Na poziv Hrvatskog kemijskog društva boravio je u Zagrebu i 16. ožujka 1940. održao predavanje Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona. Tom je prigodom izabran za člana JAZU te počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu. Iste godine postao je i počasni građanin Vukovara.

U mirovinu je otišao 1957. godine. Tijekom života dobio je mnoga priznanja za svoj znanstveni rad i osam počasnih doktorata raznih sveučilišta. Iako je imao švicarsko državljanstvo, Hrvatsku je smatrao svojom domovinom te je pomagao brojnim hrvatskim kemičarima koji su se usavršavali u Švicarskoj. Njegov suradnik Vladimir Prelog također je dobitnik Nobelove nagrade za kemiju (1975.).

Ružička je umro u 89. godini života, 26. rujna 1976. u Mammernu na Bodenskom jezeru, a pokopan je u Zürichu.

Lavoslav Ružička ženio se dva puta. U prvom braku bio je s Annom Hausmann (1912-1950.), a u drugom s Gertrudom Acklin (1950 do smrti). Nije imao djece. I u poznijim godinama bavio se biciklizmom i skijanjem. Veliki hobiji bili su mu fotografija i vrtlarstvo. Skupljao je slike starih nizozemskih majstora koje je oporučno poklonio Zürichu. Od osobnih predmeta i dokumenata koje ostavio je Vukovaru osnovan je 1977. Spomen-muzej Lavoslava Ružičke.

U spomen na Lavoslava Ružičku održavaju se od 1978. u organizaciji Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa znanstveno-stručni skupovi pod nazivom Ružičkini dani. Vukovarsko Veleučilište nosi njegovo ime.

Legende uz fotografije

01    Vukovar početkom 20. stoljeća. Ružičkina rodna kuća prva s lijeva
02    S mlađim bratom Stjepanom
03    U laboratoriji u Zürichu 1911. godine
04    Lavoslav Ružička 1935. godine
05    Diploma Nobelove nagrade
06    Fotografija s posvetom Hrvatskoj čitaonici u Vukovaru 1940. godine
07    Faksimil pisma direktoru vukovarskog Muzeja A. E. Brliću o planiranoj posjeti Vukovaru 1963. godine
08    Ružička u Vukovaru 1965. godine
09    Rodna kuća danas

Transkript

Ispričat ću vam moje podrijetlo, koje je slijedeće:

Prezime dolazi od jednog češkog krojača koji se teretnim brodom spustio Dunavom, izašao na ovom području i pronašao djevojku, te se oženio. To su bili moj pradjed i prabaka. S vremenom su došla djeca, među njima i muško, čije prezime nosim. Tako se prezime Ružička od krojača prenijelo do mene. Moja je pak majka, kao i njeni pretci sve do šukundjeda, rođena u Osijeku. To je bilo ovako. Dirkovi su 170 godina živjeli u tom području, oni su naime pripremali…

Tada nisam išao u Zurich studirati, već u Karlsruhe. To je bilo najstarije tehničko veleučilište na njemačkom jeziku, 24 godine starije od ETH, ili kako se tada nazivalo Politehnikuma. Da… čekajte … ne treba toliko preskakati…

Odgovorili su Vam pismeno iz Ziiricha da morate polagati ispite…

Da. U Karlsruheu su bili zadovoljni mojim ocjenama, i uskoro sam uvidio da… malo kritike prema ETH… Bio sam naime vrlo sretan što sam studirao u Karlsruheu, a ne u Zürichu, jer Zürich je i tada bio jedna vrsta prisilne škole, gdje se semestralno “prisiljavalo” na određeno gradivo, dok se u Karlsruheu radilo određenim redoslijedom, ovisno o sposobnostima samih studenata.

U četvrtom semestru završio sam laboratorijski dio. Kako je to bilo moguće? Zato što sam sâm suvereno planirao svoje usavršavanje. To drugim riječima znači da nisam gotovo niti jedno predavanje pohađao osim organske kemije. Posebice sam izbjegavo fiziku, fizikalnu kemiju i tehničku kemiju, tako da mi nije puno toga ni ostalo. Tako da nisam u biti studirao u Karlsruheu već nigdje, studirao sam u “mojoj školi”. Kada sam za Duhove završio četvrti semestar moj je profesor bio zadivljen? Bio je to mlad čovjek, otkrio je nešto što se zove… to je bila nova tjelesna… Kod njega sam pohađao zimski semestar, bio je to njegov prvi semestar na veleučilištu.