Nikola Andrić
Andrić, Nikola,
književni povjesničar, pisac, dramaturg, prevoditelj i jezikoslovac (Vukovar, 5. prosinca 1867. – Zagreb, 7. travnja 1942.).
Sin je Mate, remenara i suca i Julijane, rod. Mađarević. Pučku školu polazio je u Vukovaru (1874. – 1879.), a gimnaziju je završio u Osijeku (1879. – 1887.). Dobivši potporu zemaljske vlade, odlazi 1887. u Beč, gdje kod V. Jagića, A. Mussafie i G. Meyer-Lubkea studira slavistiku i roma-nistiku. Romanistiku studira i na Sorbonni te na College de France (1889.). Diplomirao je u Beču 1891.; državni profesorski ispit iz hrvatskog i francuskog jezika položio je 1894., a doktorirao 1897. temom Prijevodna beletristika u Srba od godine 1777. – 1847. (Vienac, 1892.).
Najprije je radio kao suplent za hrvatski i francuski jezik na realnoj gimnaziji i višoj trgovačkoj školi u Zemunu (1891. – 1893.). Na prijedlog S. Miletića postaje 1894. dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu i na toj dužnosti ostaje do 1899. S Miletićem je 1898. osnovao Glumačku školu u Zagrebu na kojoj uz prekide predaje do 1926. Godine 1899. postaje predavač hrvatskog i latinskog jezika te svjetske književnosti na ženskom liceju u Zagrebu. Od 1901. do 1907. ponovno je dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu.
Jedan je od osnivača (1907.) i upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta (do 1908.). Zatim postaje profesor na I. realnoj gimnaziji i Glumačkoj školi u Zagrebu. Kao član redakcije Narodnih novina (1909. – 1913.) uređivao je prosvjetnu rubriku i feljton te pisao kazališne vijesti i recenzije o novijim knjigama.
Godine 1913. osnovao je i bio glavni urednik popularne Zabavne biblioteke. Andrić je povremeno obavljao i političke dužnosti; bio je vladin kazališni povjerenik i upravitelj Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (1920. – 1921.) te pomoćnik ministra prosvjete S. Radića u Beogradu (1925. – 1926.). Umirovljen je 1927.
Bio je član i funkcionar mnogih društava: osnivač i starješina Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, Društva hrvatskih književnika i Društva prijatelja Poljske. Odlikovan je viteškim redom Sv. Save (Beograd, 1895.) i poljskim ordenom I. reda Polonia restituta.
Pisao je feljtone, pripovijetke, polemike, putopise, književnopovijesne studije i jezikoslovne rasprave. Prvu pripovijest, Lov na sjedećke, parafrazu V. Korajca, objavio je 1886. u vukovarskom Sriemskom Hrvatu.
Objavljivao je u brojnim publikacijama: u Viencu, Pozoru, Javoru, Narodnim novinama i dr. Mnoge radove objavio je pod pseudonimima Dudan Mate, Miloje Fruškogorac, Rodo, Harry, Spectator, Prijatelj drame, Raoul, Alpha, Musicus, Peterburžec te šiframa dr. A., Fr., dr., n. i dr. Prijevode suvremenih ruskih pisaca objavio u Viencu i popratio kraćim komentarima.
Od beletrističkih djela objavio je 1894. knjigu feljtona U wagonu, a 1927. dva sveska putopisa Od Balkana do Montblanca (s autobiografijom Redaktor o autoru). U povodu otvaranja nove kazališne zgrade u Zagrebu 1895. napisao je Spomen-knjigu. Važniji su mu članci o J. Kundeku (Život, 1900.) J. Tomboru, A. Veberu (Narodne novine, 1906.) i o zaboravljenim književnicima apsolutizma (Hrvatska, 1906.) te studije o M. Maruliću (1901.) i P. Solariću (1902.). Na poziv predsjednika Matice hrvatske T. Smičiklasa (1894.) prihvatio se redigiranja i izdavanja biblioteke Hrvatskih narodnih pjesama (6 knjiga) poprativši je raspravom o motivima, jeziku i etosu u našoj narodnoj poeziji.
Kao utemeljitelj i urednik Zabavne biblioteke (1913. – 1941.), izdao je 441 knjigu (603 broja) s prijevodima vodećih svjetskih autora; sam je preveo više od 60 romana i pripovijedaka te isto toliko drama (pretežno s francuskog, njemačkog i ruskog). Andrićev glavni jezikoslovni rad je Branič jezika hrvatskoga (1911.), a leksikografski, rječnik Šta je šta (s I. Velikanovićem, 1938.). Kritičari su Andrića nazvali poliglotom i eruditom čiji je književnopovijesni i esejistički rad nadmašio beletristički. Istaknuta je njegova zasluga za unapređenje hrvatskoga kazališnog života.
