Književnik i povjesničar, franjevac Grgur Čevapović rođen je 23. travnja 1786. u Bertelovcima kod Požege. Gimnaziju je završio 1802. u Požegi. U franjevački red stupio je 1802. u Baču. Filozofiju je studirao u Baji te na peštanskom sveučilištu, gdje je 1806. doktorirao. Studij teologije nastavio je od 1807. u Vukovaru. Svećenik je od 1809, potom lektor (predavač) filozofije u Brodu na Savi i Našicama. Devet godina predavao je crkvenu povijest i crkveno pravo na teološkim učilištima u Brodu na Savi i Vukovaru, gdje je bio i gvardijan (1820-21). Dva puta je bio provincijal (1821-23. i 1827-30.) te gvardijan u Beču (1824-27.).

Čevapović je autor izvorne religiozno-poučne školske drame Josip, sin Jakoba patriarke, koja je prvi put izvedena u Vukovaru 1819. te se smatra prvom vukovarskom kazališnom predstavom. Iako još nedovoljno istražena, ta je drama sažetak najbolje hrvatske tradicije tog žanra. Odlikuje se dramaturški spretno vođenom biblijskom te¬mom, metrički raznovrsnim i vješto ritmiziranim stihovima te bogatim pjesničkim slikama.

Čevapović je bio plodan i raznovrstan pisac. Njegova djela sadrže obilje podataka o povijesti, jeziku, etnologiji i kulturi hrvatskoga puka u Slavoniji i Podunavlju. Kao filozofsko-teološki pisac modernističkih nagnuća te autor posljednjega hrvatskog baroknog prikazanja i zagovornik jedinstvenoga hrvatskog pravopisa, Čevapović je uspješno povezao baroknu enciklopedijsku polihistoriju s hrvatskim preporodom i moderno zasnovanim humanističkim znanostima. Za tisak je priredio Katančićev prijevod Biblije (Budim, 1831.).

Uz hrvatskim jezikom tiskanu dramu Josip, sin Jakoba patrijarke (Budim, 1820.), objavio je više djela pisanih latinskim jezikom od kojih su najznačajnija Synoptico-memorialis catalogus Observantis Minorum provinciae s. Joannis a Capistrano olim Bosnae Argentinae (Budim, 1823.) i Recensio Observantis Minorum provinciae s. Joannis a Capistrano (Budim, 1829). U njima je, uz arhivske izvore o povijesti svoje provincije, donio obilje kulturne i književnopovijesne građe, o latinskim ali i hrvatskim djelima franjevačkih književnika (Stjepan Vilov, Emerik Pavić, Ivan Velikanović, Josip Pavišević, Josip Jakošić, Marijan Lanosović, Antun Mandić). Bio je nadahnut ilirskom idejom i jedan je od preteča Ljudevita Gaja u reformi hrvatskog pravopisa. U literaturi se spominje i njegov, danas izgubljeni, rukopis Povijest ilirska.

Umro je u Budimu, 21. travnja 1830. godine.