SLATKE MUKE PO ANDRIĆU

U početku činilo se jednostavnim istražiti i obraditi, potom analizirati i protumačiti ulogu i značenje Zabavne biblioteke Nikole Andrića, koja je gotovo tri desetljeća u Zagrebu kontinuirano izlazila. Bio je to pravi izazov i zbog zanimljive teme i doista respektabilnog objavljenog korpusa. Ali, da bi se tema uopće mogla obraditi bilo je potrebno, ne samo imati uvid u cjelinu, nego i na raspolaganju cjelokupnu kolekciju. Taj dio istraživanja, zbog teškoća u pronalaženju građe, potrajao je mnogo duže od očekivanoga. Takva beletristička izdanja, prema zakonskim propisima struke, javne, narodne knjižnice nisu imale obvezu (a ni pravo – zbog dotrajalosti) trajno čuvati. Pa iako u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici Zabavna biblioteka postoji kao jedinstvena nakladnička cjelina, među tim izdanjima više je uništenih svezaka iz kojih nije bilo moguće uvijek naći potrebne podatke (najčešće zbog istrgnutih prvih ili posljednjih stranica). Pomoć je stizala iz privatnih knjižnica i antikvarijata ili sa sajmišta na kojima su se te knjige češće pojavljivale, ali gotovo redovito s istim brojevima, najvjerojatnije u ponovljenim izdanjima. Za izradu bibliografije nije od osobite pomoći bio ni, inače dragocjen, Katalog Zabavne biblioteke 1 – 500, što ga je Andrić objavio 1931., jer donosi anotacije samo onih svezaka koje su u vrijeme njegova objavljivanja još bile u prodaji, zaključno s brojem 513. Od broja 514., do kraja edicije, nije bilo jednostavno pronaći pojedine brojeve (sveske), jer im se nije znao ili autor ili naslov, prema kojim se podacima u knjižnicama izdanja evidentiraju. Naposljetku, bilo je neophodno izraditi deskriptivnu bibliografiju, jer je Andrićeva edicija po mnogočemu jedinstvena i netipična. Naime, da bi se uopće moglo prikazati što je sve Zabavna biblioteka donosila pred svoje čitatelje trebalo je svaku knjigu pomno prelistati, jer su se među stranicama pojedinih svezaka nalazili novi sadržaji ili drugi (nezabilježeni) autori s kojima je urednik vjerojatno želio iznenaditi ili nagraditi svoje vjerne čitatelje. Oni, dakako, nisu zabilježeni ni u jednom kataloškom zapisu, a često ni u sadržajima knjiga, koje je urednik znao izostaviti, kao i bilješku o autoru. Zanimljiva je pojedinost da je i nakon sedam desetljeća, otkako je Biblioteka prestala izlaziti, život tih malih zelenih knjiga (s utisnutim karakterističnim znakom ZB) i danas više sačuvan u memoriji brojnih čitatelja negoli u fondovima naših knjižnica. Nije ih mogla poništiti ni činjenica da od 1942., nakon Andrićeve smrti, pa sve do kraja 1980-ih, nikada o njima, ali ni o Andriću, nitko nije progovorio, a kamoli napisao koji redak. Mnogi Andrićevi suvremenici, jezikoslovci, pisci i kritičari, ali i konkurencija, nakon njegove smrti 1942. kao da su odahnuli što je taj nakladnički niz svoj put (u zaboravu) i završio. Prvi, zapriječivši mu sveučilišnu karijeru, drugi smatrajući njegov program trivijalnim, a treći zbog njezina uspjeha kod sve većeg broja čitatelja, što je i tržišno bilo isplativo. Malo je poznato da su se u to isto vrijeme pojavile i druge slične knjižnice, ali očito bez istoga uspjeha te se o njima jedva što može danas saznati, dok su u bazi podataka Nacionalne i sveučilišne knjižnice i međusobno isprepletene, iako im nakladnici nisu bili isti.

U drugoj polovici protekloga stoljeća Zabavna biblioteka bila je uzorom mnogim novim istoimenim edicijama, ali sličan uspjeh jedino je ostvarila Biblioteka HIT Nakladnog zavoda Znanje, koja se i nizom HIT junior, najviše približila Andrićevom programu. Možda i zato što ju je, dok je predstavljala nakladnički (ali i tržišni!) hit – godinama uporno i uspješno uređivao – opet samo jedan čovjek. Baš kao i Zabavnu biblioteku. Ali, o svom uzoru Zlatko Crnković svjedočio je tek nedavno, odnosno nakon što su prošle mnoge godine otkako je i on svoju ediciju završio.

Da je Andrić bio rijedak primjer uspješnoga urednika, izuzetan majstor u građenju svoje edicije za tek stasajući građanski sloj, u vremenu kada još nije bila razvijena navika čitanja, dokazuje i činjenica da je Biblioteka, ne samo preživjela u izričito teškim hrvatskim gospodarskim uvjetima i mnogim društveno-političkim promjenama, nego je, iz desetljeća u desetljeće, postajala sve uspješnijom i popularnijom. Tajnu Andrićeva umijeća gotovo da još uvijek nije moguće do kraja dokučiti. Primjerice i danas su mnogi literarni znalci uvjereni da je Biblioteka objavila 603 sveska (pa se taj podatak neprestance ponavlja), a koliko je objavljeno autora i djela, nije moguće točno navesti ni nakon izrade deskriptivne bibliografije, što ovisi o tome što i kako zbrajamo! Kako uopće saznati koliko je uistinu objavljeno svezaka (a ne brojeva), koliko autora ili djela, zašto su nastale greške u numeraciji pojedinih knjiga i kola, kako su kola koncipirana i što je uzrokovalo njihovo nepredviđeno prepletanje ili, pak, zašto je izostavljeno ono XLIX., pitanja su na koje je teško naći prave odgovore. Još je i čitav niz drugih otvorenih pitanja, jer iznenađenjima u ovoj ediciji kao da nema kraja. Tek što povjerujemo da smo dokučili glavna urednička uporišta – slijede nova iznenađenja ili se otvaraju nova pitanja. A odgovori su nerijetko »pohranjeni na sigurnom i skrovitom mjestu«: u naizgled uobičajenim popratnim bilješkama o autorima. Tek se tamo mogu naći podaci o, primjerice, Andrićevoj adaptaciji nekog djela (kada je objavljen samo prvi dio knjige, jer drugi, prema urednikovom sudu, autoru baš i nije osobito uspio), izmijenjenom naslovu izvornika, kao i to da autor može biti netko drugi – a ne onaj koji je naveden na naslovnici. Postoje i primjeri kada se iza imena jednog autora, navedenog na naslovnici, krije zapravo cijeli niz drugih, a da ih urednik ne donosi u svojim kazalima među zastupljenim autorima. Među mnogim muškim imenima kriju se zapravo žene, a i njihova imena pokatkad su različito pisana. Sličnih je primjera čitav niz pa slobodno možemo reći da svaki svezak Zabavne biblioteke ima neku svoju posebnu i zanimljivu priču. Jedno je ipak sigurno: u Andrićevoj ediciji ama baš ništa nije slučajno niti je slučaju bilo prepušteno. Svojim programom uvijek je uspijevao nadvladati brojne režime, ratne nevolje i svjetsku krizu te čitateljima, barem na trenutak, otkloniti misli od teških prilika u kojima su tada živjeli.

Dužnu pažnju zaslužuju i prevoditelji koji su vrsnoćom svojih prijevoda značajno pridonijeli razvoju hrvatskoga jezika, ali i obogatili hrvatsku prijevodnu književnost. Dotadašnja literarna praksa, nažalost, nije uvijek tom važnom poslu pridavala osobiti značaj pa su se knjige nerijetko pojavljivale i bez navođenja prevoditeljeva imena. Takvu je praksu u početku provodio i sam urednik pa mnoge knjige uopće nemaju podatak o prevoditelju, ili je (kao u nekoliko stotina brojeva) njegovo ime navedeno tek na samom kraju prevedena teksta. Nerijetki su i pseudonimi prevoditelja, različiti i za one iste, ali i nepouzdani neki od zabilježenih inicijala. I sam se Andrić takvom praksom koristio i to, kako saznajemo, ne bez razloga. Iz njegovih autobiografskih zapisa i razgovora saznajemo da je preveo sve one naslove za koje u knjigama nema podatka o prevoditelju. Riječ je uglavnom o prvoj seriji izdanja, kada je tek trebalo stvoriti materijalne preduvjete za rad Biblioteke, osobito zato što je već prvim knjigama s izborom klasika, poput Dostojevskoga, Hamsuna ili Wildea, Andrić umalo doživio financijski krah i Biblioteka neslavno završila prije negoli što je i počela. Prema Andrićevim navodima bilo je već tada, kada je »zazvonilo na uzbunu«, potrebno mijenjati program i uskladiti ga s tadašnjim društvenim prilikama i interesima čitatelja. A nakon što je broj pretplatnika uredniku osigurao kontinuiran rad, odnosno kada se već uvelike formirala stalna čitalačka publika, bilo je moguće objaviti i zahtjevnija izdanja i knjige prema urednikovim afinitetima (kao i ponoviti neka otprije neprihvaćena izdanja ili donijeti i nova djela njihovih autora poput nobelovca Knuta Hamsuna). Tiskana su tada mnoga nagrađena djela iz recentne i klasične svjetske književnosti, koja su se u hrvatskom prijevodu prvi put pojavila. Slično je i s izborom autora, od kojih je većina bila dijelom urednikova naraštaja, od kojih su mnogi tek nakon više godina postali slavnima, a poneki i nobelovcima. Dakako da postoje i oni pisci kojih djela, unatoč književnim nagradama, a donosila ih je u svom programu Zabavna biblioteka, nisu uspjela nadživjeti vrijeme u kojem su nastajala. Znatan je broj i onih autora kojih su djela dosad više puta objavljivana (i u različitim prijevodima), a da im se ime nikad nije pojavilo u nekom od hrvatskih književnih leksikona.

Nije, dakako, uvijek bilo moguće točno odrediti kojoj književnosti pojedini pisac pripada. Emigrirajući iz vlastite zemlje mnogi su svoj opus ostvarili u novoj domovini, ali im je tematika i nadalje ostala vezana uz rodni kraj, kao i jezik na kojem su stvarali. Zato ih nerijetko prisvajaju obje književnosti.

Već samo iz dijela navedenih teškoća i otvorenih pitanja postaje jasno da je početna premisa, kako će Zabavnu biblioteku biti jednostavno opisati, bila čista varka. Opsežan istraživački korpus i tematska raznovrsnost samo su još više osnažili osjećaj poštovanja spram autora edicije i njegova kreativna uredničkog posla. Uza sav trud, ipak nije moguće u pravoj mjeri obraditi sve aspekte i dosege koje je Andrić pažljivo gradio nekoliko desetljeća. Zato nas i ne iznenađuje podatak da ga je tako malo tadašnjih kritičara moglo pratiti ili razumjeti njegovu temeljnu programsku koncepciju. Srećom, tim iskušenjima odoljeli su brojni čitatelji i u povijesti hrvatske književnosti morat će, pa makar i s velikim zakašnjenjem, biti zapisano da je urednik među slabo pismenim hrvatskim pukom uspio stvoriti respektabilnu čitalačku publiku, a s navikom čitanja štiva koje im je redovito donosio, i širom otvorio vrata prema svijetu. Približio im zemlje, krajeve, ljude, različite običaje, kao i mnoge stvarne situacije iz svakodnevnoga života pa slobodno možemo utvrditi da su knjige Andrićeve Zabavne biblioteke odigrale ključnu i nemjerljivu ulogu u podizanju svijesti i kulture prosječnog hrvatskog stanovnika. I onog u gradovima, baš kao i na selu.

Nisu, naravno, pri obradi Zabavne biblioteke izostala ni mnoga druga iznenađenja: primjerice jedna slučajno pronađena knjiga na ćirilici, ali i otkrića da navedeni autor taj roman uopće nije ni napisao ili ga je napisao u koautorstvu. Jedinstven je i samo jedan primjer kada se, uz prijevod, objavljuje i izvornik kako bi oni, koji to žele, mogli provjeriti svoje znanje francuskoga jezika. Zapravo, u istraživanju Zabavne biblioteke pravo je pitanje uvijek bilo koliko još takvih iznenađenja Andrić krije u svojoj Biblioteci koja je svojim dodatkom zabavna u nazivu, najvjerojatnije iz marketinških razloga, zavodila čitatelje, ali istodobno zavaravala književnu kritiku. Tada su mnoga djela prvi put tiskana u hrvatskim prijevodima, baš kao što su čitateljima predstavljeni brojni autori iz dotad nam nepoznatih književnosti, osobito iz skandinavskih zemalja, Portugala, Turske, Japana i dr. Objavljeni prijevodi, uglavnom iz pera doktora znanosti ili književnika, uz poman redaktorski rad urednika, jamčili su o posebnoj skrbi za čistoću hrvatskoga jezika. Mnoge riječi iz tog su vremena na našu štetu danas ili zaboravljene ili istjerane iz hrvatskog jezičnoga korpusa. Možda je ovo pravo vrijeme i prilika da se, poput Andrićevih filoloških djela, u taj korpus ponovno i vrate.