Tanja Belobrajdić: Crni kaput

Tanja Belobrajdić mlada je žena iz Vukovara. Tanja je oduvijek imala svoj stav i nikad ga nije skrivala. Nije ga skrivala ni 1991. kada je na njena vrata stigao RAT. Uspjela je preživjeti sve neprijateljske zasjede i sva minska polja na koja je nailazila u proboju. Pobijedila je žeđ i glad koji su ju mučili putem, a pobijedila je i zimu i mraz koji su joj tijekom proboja poprilično smrznuli prste na nogama! Usprkos svemu uspjela je u proboju doći do Vinkovaca i ostati – Tanja sa stavom! I tada i danas! Jednom prilikom, u vrijeme obljetnice okupacije grada, napisala je nekoliko rečenica koje su mi se duboko urezale u pamćenje.

„Ovi dani istjeraju najskrovitija sjećanja. Ležim u vinkovačkoj bolnici. Bez noktiju na prstima. Bez svog grada…“

24 godine nakon, Tanja živi u svom gradu. U svom Vukovaru. Vjerujem, ratna sjećanja dvadesetogodišnje Tanje dijelom su inspiracija onog što sada dijeli s nama. Tanja piše. Svojim prvim romanom, Crni kaput, ušla je među šest finalista na VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman, u konkurenciji od 137 rukopisa.

28. 4. 2015. u 18.00 sati u Gradskoj knjižnici Vukovar održat će se svečana promocija prvog romana Tanje Belobrajdić „Crni kaput“!

Glavna urednica, Lilijana Radobuljac, u predgovoru je napisala:

„Priča je to o malim ljudima u vrtlogu besmisla i bešćutnosti. Oni nisu izabrali vrijeme, vrijeme je izabralo njih… no, njeni junaci progovaraju običnim, našim jezikom. Oni ni u ratu ne gube osobine čovjeka. Oni se zaljubljuju, bježe, misle i pate. Taj ironični osmijeh čovjeka daje nadu da nije pokopana sva ljudskost. Roman ima svoju ratnu vrijednost, iako najvećim dijelom nije autobiografski. On samo naznačuje u kojem su se pravcu mogli razmotavati životi glavnih junaka. Besmisao, razaranje, rat, smrt i, konačno, bijeg pretočen je u metaforu crnoga kaputa. Ta slika čovjeka na biciklu (za kojega i ne znamo je li stigao do svog odredišta) koji vozi na drugu stranu, jača je od svih slika u romanu.“

Tanja Belobrajdić svoj prvi roman Crni Kaput posvetila je Ivici Vučiću, jednom od dvanaestorice redarstvenika ubijenih 2. svibnja 1991. u Borovu Selu.

„Volim čitati. Knjige su oduvijek bile moji prijatelji. Doslovno sam ih jela, a čuvala bih ih kao dragi kamen. S godinama, moja se zbirka širila, a ja sam, poučena lošim iskustvima, postajala sve posesivnija i škrtija u posuđivanju istih.

Onda sam, jednoga proljeća devedeset i prve prošloga stoljeća, upoznala policajca. Rekao je da je redarstvenik. Da je u specijalnoj policiji, ma što mu to značilo, meni nije baš ništa. Ali bio je nekako drag, smiješan, valjda zato što mi ništa što je govorio nije zvučalo ozbiljno.

Rekao je da dežura u policiji i pitao imam li kakvu knjigu da mu posudim za čitanje. Pogledala sam ga sumnjičavo, uopće mi nije izgledao kao osoba koja voli čitati. Osim ono što mora. Izgledao mi je nekako grubo (grubijani valjda ne čitaju), rekla bih, prototip osobe koja ne voli knjigu. Možda strip. Ali moje knjige – ne. Sumnjičavo sam pitala, hoće li mi ih vratiti, hoće li mi ih izgubiti tamo, zgužvati… Nećkala sam se, a on me uvjeravao i molio. Rekao je da mu bude dosadno, da nema što raditi, da…

Njegov prijatelj mi je jednom prigodom rekao da je opasan, ali moram priznat, meni nije djelovao tako. Ali tada, dok je tražio moje knjige, izgledao mi je sve opasniji (valjda ni opasni ne čitaju).

Sljedeći dan nisam donijela knjigu. S vrata je pomolio svoju veliku glavu i pitao: – Mala jesi donijela?, a kada sam odgovorila: Nisam, dobacio je: – Škrtice!

Svejedno se do odlaska šalio, bio dobro raspoložen i obećala sam u sebi: – Sutra ću mu donijeti. Pa što bude!

Ali, sutra on nije došao. Ni prekosutra. Nije došao nikada više.

Često, kada slažem knjige, sjetim se njega. I zaplačem. Kao sada. Njemu posvećujem ovu knjigu.”